
When film and fashion meet
Annie Hall (1977)
Standing in front of the orange background and telling a joke about two women characterizing
the food at the resort Catskill as very bad and in very small portions, Alvy Singer,
a character played by Woody Allen in the film Annie Hall, not only explained his
attitude toward life, considering it miserable and unbearable, and yet expecting
from it as much as possible, he also introduced us to one of the smartest and funniest
love stories on the big screen
Presented as a "neurotic romance" Annie Hall, in the year of the phenomenon known as the "Star Wars" and growing interest of Hollywood audience for expensive blockbusters, managed to win over critics and audience, and firmly establish the name of Woody Allen as an established film director. It will be the beginning of the film and television myth about New Yorkers and their particular attitude to emotional relationships, marriage and love. In fact, in 1977 Woody Allen portrayed the emotional life of a forty year old comedian from New York, who after two failed marriages meets Annie, with whom he starts an emotional relationship, followed by ups and downs. Seemingly nothing new. However, it will be an entirely new angle of presenting a relationship between two adults in the late 70's of last century in a world metropolis such as New York. As will be shown, and even three decades later, this subject will remain a constant inspiration to film and television directors, and emotional lives of New Yorkers will become a real social phenomenon, studied by fields other then cinematography. But, let’s go back to Woody’s Annie.
Woody and Annie in the history of the Oscar’s
It will be only the second film in the history of cinematography that will allow one man to be nominated in three main categories at the Academy Awards: for Best lead actor, Best director and Best original screenplay. Until then, only Orson Welles succeeded in it with the nominations for the film "Citizen Kane". Unlike Welles, who won the Oscar for best screenplay, Woody took home two gold statues, while he lost the nomination for the best actor to Richard Dreyfuss for his role in "The Goodbye Girl". Otherwise, the film won four Academy Awards including the one for Best Actress and Best Picture. This fact is particularly important if we consider uncharacteristic visual techniques that Woody used in directing, such as direct addressing to the audience, animated characters, frequent flashbacks, subtitles that follow the internal conversation of the characters and unexpected connections between the plot and the real life. His skillful playing with these techniques, without harming the quality of the film, was enough to put Woody on the list of leading directors. If we scratch deeper into the structure of Annie Hall, we see that the essence of this film is in its long, intelligent, witty, sarcastic and ironic monologues and dialogues that simply stretch through the entire film. Allen's characters are constantly in dialogues. They are talking while walking, while driving, while making love, while traveling, while having fun. However, the dialogues are far from being tedious or boring. Replicas are short proverbs that portray life, giving the viewer the ability to identify with the characters and the story that accompanies them.
Roger Ebert, one of the most celebrated American film critics, wrote about Annie Hall: "This movie contains more intelligent humor and cultural references than any other film awarded the Oscar for Best film".
The spontaneity in the movie is another feature that makes it remarkable. However, the paradox is in the fact that spontaneity was achieved in frames whose average length was up to 14.5 seconds. If we know that the average length of frames in the films made in 1977 was between 4 and 7 seconds, it is clear that the spontaneous atmosphere of the film is the result of the skillful director and talented cast. Regardless the length of the frame, the movie is quick and lively. Credits for this can be attributed to Ralph Rosenblum, who did a fantastic movie editing, having shortened the material of over two hours to 95 minutes, eliminating many of the scenes and cutting those which entered the final version. The version, that will push boundaries and set new ground in a romantic comedy genre. Direction and form which Annie set will be used as the tested recipe in many films such as "When Harry Met Sally" in 1989 and "Forget Paris" from 1995. If we had to describe Annie Hall with a single word, then it would be an adjective: fresh. The freshness in dialogues, humor, descriptions of relationships and emotional state of characters, social phenomena, the political situation and society in general, is so strong that we could easily place Alvy and Annie to New York from 2011, and none of their replicas would be meaningless.
Diane Keaton and “Annie Hall look”
It is supported by the fact that the appearance of Diane Keaton as the main protagonist
in the film caused quite a fashion revolution. "I like what you’re wearing", said
Alvy at the first meeting with Annie, and he will not be the only one to think that.
Masculine, layered look inspired by the ‘30s fashion, with deep wide-
This time, a summary will be reduced to a single word: forever. Themes, humor, acting that make "Annie" are simply eternal, just like the fashion stile of the main character. If you decide to play with the Annie Hall look this season, we can only say: Do it! As for the film, it is easy reading that can not be missed. And that’s it, without any further options or alternatives.




U FOKUSU PRIČA SE DA KULTURA UMETNOST FOTOGRAFIJA FILM POZORIŠTE KNJIŽEVNOST MUZIKA ARHITEKTURA DIZAJN ENTERIJER TERAPIJA STANOVANJA MODA STRIP HIGIJENA UMA RIZNICA STIL AUTO ASTRO KREATIVNI DNEVNIK
FilmFILM
KAD SE SRETNU FILM I MODA Eni Hol (1977)
Stojeći ispred narandžaste pozadine i pričajući vic o dve žene koje komentarišu hranu u odmaralištu Katskil kao jako loše i male porcije, Alvi Singer (Alvy Singer), lik kojeg tumači Vudi Alen (Woody Alen) u filmu Eni Hol (Annie Hall), ne samo da nam je objasnio svoj odnos prema životu, koji smatra mizernim i nepodnošljivim, a od kojeg opet želi što više, već nas je uveo u jednu od najintelektualnijih i najduhovitijih ljubavnih priča viđenih na filmskom platnu
Predstavljena kao „neurotična romansa“ Eni Hol, je u godini nastanka fenomena zvanog „Rat zvezda“ i rastuće pomame holivudske publike za skupim blokbasterima, uspela da osvoji kritiku i publiku, i čvrsto utemelji ime Vudija Alena u red priznatih rediteljskih velikana. Biće to začetak filmskog i televizijskog mita o Njujorčanima i njihovom specifičnom odnosu prema emotivnim vezama, braku i ljubavi. Naime, Vudi Alen će se te 1977. godine osvrnuti na emotivni život četrdesetogodišnjeg komičara iz Njujorka, koji nakon dva propala braka sreće Eni, sa kojom započinje emotivnu vezu, praćenu usponima i padovima. Naizgled ništa novo. Međutim, biće to jedan posve novi ugao sagledavanja odnosa dvoje odraslih ljudi s kraja sedamdesetih godina prošlog veka u svetskoj metropoli kakva je Njujork. Kako će se pokazati i tri decenije kasnije, ova tema ostaće nepresušna inspiracija kako filmskim tako i televizijskim rediteljima, a emotivni život Njujorčana postaće pravi socijalni fenomen, izučavan i van granica kinematografije. No, vratimo se Vudijevoj Eni.
Vudi i Eni u istoriji „Oskara“
Biće to ostvarenje koje će tek drugi put u istoriji omogućiti jednom čoveku da bude nominovan u tri glavne kategorije za nagradu filmske Akademije: kategoriju glavni glumac, najbolja režija, najbolji originalni scenario. Do tada, to je pošlo za rukom samo Orsonu Velsu (Orson Welles) za film „Građanin Kejn“ (Citizen Kane). Za razliku od Velsa koji je osvojio Oskara za najbolji scenario, Vudi je odneo kući dve zlatne statue, dok ga je u kategoriji najbolji glumac pobedio Ričard Drajfus (Richard Dreyfuss) za ulogu u filmu „The Goodbye Girl“. Inače, sam film je dobio četiri Oskara, među kojima i onaj za najbolju žensku ulogu, ali i za najbolji film. Ova činjenica posebno dobija na značaju ako uzmemo u obzir nekarakteristične vizulene tehnike kojima se Vudi koristio tokom režiranja, poput direktnog obraćanja publici, animiranih likova, čestih flešbekova, titlova koji prate unutrašnji govor likova i iznenadnih povezivanja radnje filma sa realnim životom. Umešnost kojom se poigravao navedenim tehnikama, ne škodeći kvalitetu filma, bila je dovoljna za uvrštavanje Vudijevog imena među ozbiljne rediteljske stvaraoce. Ako zagrebemo dublje u strukturu Eni Hol, videćemo da je suština ovog ostvarenja u dugim, inteligentnim, duhovitim, sarkastičnim i ironičnim monolozima i dijalozima, koji jednostavno ne prestaju tokom čitavog filma. Alenovi likovi su konstanto u dijalogu. Pričaju dok šetaju, dok se voze, dok vode ljubav, dok putuju, dok se zabavljaju. Međutim, dijalozi su daleko od zamornih ili dosadnih. Replike su kratke mudrosti koje odslikavaju život, dajući gledaocu mogućnost da se identifikuje sa likovima i poistoveti sa pričom koja ih prati.
Jedan od najslavnijih američkih filmskih kritičara Rodžer Ebert (Roger Ebert) napisaće o Eni Hol: „Ovaj film sadrži više inteligentnog humora i kulturnih referenci nego ijedan drugi nagrađen Oskarom u kategoriji najbolji film“.
Spontanost kojom film odiše je još jedna od karakteristika koja ovo ostvarenje čini
upečatljivim. Međutim, paradoksalna je činjenica da je spontanost postignuta u kadrovima
čija je prosečna dužina bila i do 14,5 sekundi. Ako znamo da je prosečna dužina kadrova
filmova snimljenih u 1977. godini bila između 4 i 7 sekundi, jasno je da je spontana
atmosfera filma posledica vešte rediteljske palice i talenta glumačke ekipe. Bez
obzira na dužinu kadra, film je brz i živ. Zasluge za to se mogu pripisati Ralfu
Rosenblumu (Ralph Rosneblum), koji je fantastično editovao film, skrativši materijal
od preko dva sata na tek 95 minuta, eliminisavši mnoge scene i isekavši one koje
su ušle u krajnju verziju koja će pomeriti granice i postaviti nove temelje žanra
romantična komedija. Pravac i forma koju je Eni postavila biće upotrebljavani kao
oproban recept u mnogim naslovima pomenutog žanra, poput „Kad je Hari sreo Sali“
iz 1989. i „Zaboravi Pariz“ iz 1995. godine. Ako bismo morali jednim epitetom opisati
Eni Hol, onda bi to bio pridev -
Dajan Kiton i „Eni Hol izgled“
Tome ide u prilog i činjenica da je pojava Dajan Kiton (Diane Keaton) u ulozi glavne
protagonistkinje filma izazvala pravu modnu revoluciju. „Sviđa mi se to što si obukla“
reći će Alvi pri prvom susretu sa Eni, i neće biti jedini koji će to pomisliti. Muškobanjasti,
slojeviti izgled inspirisan modom tridesetih, u kojem su preovladavale duboke pantalone
širokih nogavica, velike muške košulje uparene sa kravatama i muškim prslucima, uz
dašak boho stila u vidu dugačkih suknji i kaputa nošenih uz šal ili ešarpu i velike
naočare, proizveo je propoznatljivi „Annie Hall look“, koji će decenijima biti inspiracija
kako ženskom delu publike filma tako i velikanima modne industrije. Zanimljivo je
da će Dajan u najvećem delu filma nositi svoju garderobu, ili pak kostime, koje su,
inspirisani njenim stilom, kreirali Ralf Loren (Ralph Loren) i kostimografkinja Rut
Marli (Ruth Morely). To će uglavnom biti vintidž muška garderoba prilagođena figuri
Kitonove, ili pak dizajni Ralf Lorena iz njegovih kolekcija za muškarce. Dodavajući
detalje poput velikih naočara ili dugačkih šalova, Dajan bi dodavala i neophodnu
dozu ženstvenosti svom liku. Činjenica je da bi slojeviti i šljampavi kostimi, na
nekom drugoj glumici, u najmanju ruku, izgledali smešno, ali stav i samopuzdanje
kojom je odisla Kitonova, učinili su da Eni izgleda elegantno, šik, pa čak i seksi.
Modna genijalnost Dajane Kiton biće, po rečima samog Vudija Alena, najzaslužnija
za preopoznatljiv lik njegove junakinje. „Eni Hol izgled“ biće aktuelan punih deceniju
i po, ne bi li se i poslednjih sezona vratio na velika vrata. Ipak paradoksalno je
da je pored svog modnog uticaja koji je film ostvario, nominacija filmske Akademije
za najbolji kostim izostala. Godinama unazad velikani poput Ralfa Lorena, Stele Mekartni
i Marka Džejkobsa, koristili su se muškom garderobom kao inspiracijom za ženske kolekcije.
Sezona jesen/zima 2011/2012 odiše muškobanjastim izgledom ukombinovanim sa ženstvenim
detaljima, koji će ženu u narednoj sezoni učiniti samopouzdanom, odlučnom i jakom.
Britanski dizajner Pol Smit (Paul Smith) za sledeću sezonu predlaže androgeni izgled,
začinjen londonskim šmekom i pariskim šikom, koji uz pantalone, blejzere i košulje
muškog kroja i uz kravatu kao detalj, neodoljivo podseća na njujorški izgled Eni
Hol iz 1977. godine. Još jedno dizajnersko ime, ovoga puta žensko, koje nam dolazi
iz Ujedinjenog Kraljestva, Margaret Hovel (Margaret Howel), u svojoj najnovijoj kolekciji,
predstavlja nam modele muškobanjastih krojeva, u vidu širokih blejzera i kaputa,
cigaret pantalona, košulja kombinovanih uz prsluke, ali sa nešto ženstvenijim detaljima
poput ešarpi i pojaseva koji naglašavaju struk. Tu su i muški šeširi širokog oboda,
poput onog koji Eni nosi prilikom prvog susreta sa Alvijem. Italijanski duo koji
stoji iza brenda D&G, u svojoj najnovijoj kolekciji, se takođe poigrava androgenim
izgledom. Sve je tu: muški blejzer, bela košulja, prsluk, kravata, šešir i „oksford“
cipele. Kako su Stefano i Domeniko ekstremno „boyish“ izgled ukombinovali sa modelima
koji odišu prepoznatljivim D&G seksipilom, može se reći da je jedan od najpoznatijih
modnih dueta bio inspirisan muško-
Ovoga puta rezime ćemo svesti na jednu jedinu reč: večno. Teme, humor, gluma koje čine „Eni“ su jednostavno večne, baš kao i modni stil naslovne junakinje. Ako rešite da se ove sezone poigrate sa Eni Hol izgledom, mi vam samo možemo reći: učinite to! A što se tiče filma, on je jednostavno štivo koje se ne sme propustiti. I tu je tačka, bez daljih opcija ili alternativa.
Autor: Branislava Antović